Neoplatonizam

Neoplatonizam ili novoplatonizam naziv je za religijsko-mističnu školu Platonove filozofije koja je djelovala 3.-6. stoljeća. Najznačajniji predstavnik novoplatonizma bio je filozof Plotin (204.-270.) koji je djelovao u Aleksandriji, a kasnije u Rimu kao glasoviti učitelj filozofije.^[1]

Neoplatonizam je značajno uticao na ranohrišćansku teologiju i gnosticizam (posebno preko učenja o Demijurgu). Vizantijski car Justinijan I je zatvorio Platonovu Akademiju 529. godine, pa je nakon toga neoplatonizam nastavio da se razvija isključivo u hrišćanskom ruhu.

Antički novoplatonizam

Novoplatonizam je nastao u Aleksandriji, dodirnoj točki Istoka i Zapada, gdje su se ispreplitali religijski utjecaji iz Perzije i Babilona, egipatska vjerovanja, židovska vjera i kršćanske sekte.

Novoplatoniostička filozofska škola kasnije djeluje u Rimu, a zatim u Siriji i Ateni.

Razvio se na osnovi učenja filozofa Platona i ranijih Platonista. Osnivačem novoplatonizma smatra se Amonije Sakas, no središnju ideju i osnove te filozofske škole postavio je njegov učenik Plotin.

Glavna je postavka u Plotinovoj metafizici negovo učenje o trojstvu koje se sastoji od Jednog, Uma i Duše. Prema njemu, čitava stvarnost proizlazi iz vrhovnog i nepromjenljivog principa Jednog. Jedno je uzrok i izvor svega i sve što postoji po njemu postoji. Razlikuju se stupnjevi bitka koji se prepoznaju kao um, ideje, duša i konačno materija. Dakle, emanacijom iz Jednog nastaje Um, a novom emanacijom iz Uma nastaje Duša.^[2] Što je nešto dalje od Jednog, ono manje jest. Jedno se ne može spoznati znanjem, već mističnom ekstazom u trenutka kada čovjeka napusti svijest te se u mističnoj ljubavi spaja u Prajedno.^[3]

Škola je prestala s djelovanjem 529. godine kada je bizantski car Justinijan I. zatvorio sve filozofske škole u Ateni.

Srednjovjekovni novoplatonizam

Unatoč širenju kršćanstva i kasnijem gašenju posljednjih poganskih filozofskih škola u 6. stoljeću, načela novoplatonizma preživjela su. Novoplatonizam je utjecao na pojedine ranokršćanske teologe, poput Origena i Pseudo-Dionizija Areopagita.

Istodobno, novoplatonizam se spojio sa mističnim gnosticizmom, kao i sa idejama židovske kabale.

Platonov utjecaj osjećao se kroz kršćanski nauk sv. Augustina, ali i drugih ranih kršćanskih mislioca. Skolastički filozofi postupno odbacuju Platonov autoritet u kršćanskoj filozofiji i zamijenjuju ga Aristotelom, što svoj vrhunac dostiže u 13. stoljeću kada Toma Akvinski nastoji utemeljiti katoličko učenje na Aristotelovoj filozofiji koja je u opreci prema filozofiji Platona i novoplatonizma.^[4]

Renesansni novoplatonizam

Uoči i nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine, u Italiju su prebjegle brojne izbjeglice iz Bizanta, a među njima i učeni ljudi, što je potaknulo pojavu renesanse i ponovno otkrivanje interesa za antičku baštinu.

U Firenci je početkom 15. stoljeća otvorena Firentinska akademija u kojoj je proučavana Platonova filozofija koja je postala temeljnim idejnim sustavom renesanse.^[5]

Među filozofima koji su djelovali u okvirima novoplatonističke filozofije ističu se Marsilio Ficino, Giovanni Pico della Mirandola, kao i naš Frano Petrić.

Povezano

• Platon
• Proklo
• Julijan Apostata
• Kršćanska filozofija

Izvori

Literatura

Neoplatonizam na Wikimedijinoj ostavi

• Kalin, Boris, Povijest filozofije, Zagreb, 1997. ISBN 953-0-20424-8
• Opća enciklopedija, sv. VI., Zagreb, 1980.
• Russell, Bertrand, Mudrost Zapada, Split, 2005. ISBN 953-214-298-3